Rodio si se pred kraj rata, da li je to uticalo na tebe?
– Naravno. Naime, otac koji je do rata bio fudbaler, za vijeme rata je ostao bez noge, a majka je bila ranjena. Izgubili smo i nekoliko članova šire porodice. Dakle, vrlo nezahvalna platforma za odrastanje. Rođen sam dan nakon što je u Srebrenici počinjen genocid nad pripadnicima naroda kojem pripadam. Rat donosi odlaske i nikad nije pravedan. Međutim, moji heroji su se izdigli, a motivacija u meni je sa godinama rasla da svoju energiju usmjerim na ostvarenje nečega što bi bio jedan razlog više da ljudi nikad ne ratuju ponovo na ovim prostorima.
Po tvom mišljenju, da li će se ikada ljudi riješiti predrasuda vezanih za rat?
– Hoće! Ljudi se sve više obrazuju, izdvajaju se iz grupa. Težnja za individualnošću danas pobjeđuje sve težnje za udruživanjima. Sve više se cijeni čovjek kao jedinka, a sve manje organizacije ljudi. Naravno, ljudi sa „ratnom bolešću“ nikad neće prežaliti one koje su i ono što su izgubili. Sa time se, naravno, moramo nositi; no, mladi ljudi koji dolaze su spremni za međunarodne saradnje više od starijih i mislim da su društvene mreže uveliko doprinjele da ljudi prošire svoja shvatanja i vidike.
Možeš li nam reći nešto više o svom projektu „Mili Dueli“ ?
– Akcent se stavlja na podizanje svijesti za čitalaštvo i poticanje i izdvajanje onih koji su najperspektivniji pjesnici. Istovremeno, djelovanjem međunarodnog žirija sastavljenog od renomiranih umjetnika, oživljava se javna književna kritika balkanske književnosti. Sezone se organizuju na ljeto, a sastoje se od pet eliminacionih krugova, gdje se pjesme učesnika nađu u duelima i glasovima čitalaca i žirija se određuju oni koji prolaze u naredne krugove.
Odakle ti inspiracija za tako nešto?
Način života koji sam vodio tada me inspirisao. Već sa četrnaest godina sam osvojio priznanje u Srbiji za poeziju, tako da sam do sedamnaeste već imao izvjestan krug prijatelja širom Balkana. Svaki dan sam, u svome gradu Jajcu, prolazio pored zgrade Drugog zasjedanja AVNOJ-a u kojoj je nastala bivša Jugoslavija. Jednomjesečnim boravkom u Sjedinjenim Američkim Državama i učešćem u programu mladog liderstva američke ambasade koja me odabrala, dodatno sam ojačao i stekao potrebno samopouzdanje. Poželio sam da stvorim nešto što će biti model funkcionisanja u zajednici i primjer pozitivne međunarodne saradnje, koja nam je neophodna na Balkanu.
Da li je bilo teško osnovati takmičenje kao mladi 17-ogodišnjak? Da li si naišao na neke prepreke?
– U suštini, nije bilo teško. Što si mlađi, sa manje doze straha ulaziš u sve poduhvate. Punog srca, velikih ideja i racionalnim pristupom, ništa se nije učinilo kao nepremostiva barijera. Naravno, naročito u počecima sam mogao pročitati i pokoji komentar kako nije uredu da se umjetnost ocjenjuje, no, kasnije, kada su upoznali misiju projekta, ti isti ljudi su mi se javljali sa željama da pristupe istom. Lično smatram da se književnost ne može vrednovati samo ako nemaš čula. To je bar jedna od najljepših stvari koja podilazi svim kritikama, jer svako percepira drugačije. Jedno znam, da se nisu desili Mili Dueli u mom životu, jedan dio moje ličnosti bi sigurno ostao neostvaren.
Zašto baš poezija?
– Ja sam odabrao medicinu, a poezija je odabrala mene.
Imaš li neki savjet za mlade pjesnike u Bosni i Hercegovini i regionu?
– Neka vaše riječi otvaraju vrata na vašem putu.